U Crnoj Gori nedovoljno razvijena sudska praksa u pogledu primjene sporazuma o priznanju krivice

U Crnoj Gori još nije razvijena predvidljiva sudska praksa u pogledu primjene sporazuma o priznanju krivice, kao ni postignut balans između krivičnih djela i izrečenih sankcija, a upitno je koliko su finansijski efekti sporazuma doprinijeli ostvarenju boljih rezultata u finansijskim istragama.

To je saopšteno na konferenciji “Prečica do pravde-rezultati i efekti primjene sporazuma o priznanju krivice”, koju je organizovao Centar za monitoring i istraživanje (CeMI).

Izvršna direktorka, Centra za monitoring i istraživanje (CeMI), Ana Nenezić, kazala je da su primarni izazovi u primjeni sporazuma o priznanju krivice vezani za opseg krivičnih djela na koja se taj institut odnosi, kao i na pitanje kaznene politike.

„Naime, stava smo da sporazume o priznanju krivice ne bi trebalo zaključivati za teška krivična djela (poput organizovanog kriminala, visoke korupcije, trgovine drogom, oružjem i ljudima) koja bi, imajući u vidu način izvršenja i/ili posljedice, ne bi trebalo da budu predmet sporazuma.) ili bi trebalo da to bude rijetka praksa opravdana okolnostima svakog konkretnog slučaja, što sada nije slučaj“, istakla je Nenezić.

Prema njenim riječima, kaznena politika se generalno percipira kao blaga i neadekvatna sa stanovišta ispunjavanja ciljeva generalne i specijalne prevencije.

„Nije postignut odgovarajući balans između učinjenih krivičnih djela i izrečenih sankcija.  Osim toga, praksa pokazuje da nemamo koherentnu kaznenu politiku, odnosno da u Crnoj Gori još uvijek nije razvijena predvidljiva sudska praksa u pogledu primjene sporazuma o priznanju krivice“, rekla je Nenezić.

Ona je ukazala da je važno dosljedno objavljivati zaključene i potvrđene sporazume o priznanju krivice u cilju povećanja transparentnosti, „što sada nije slučaj“.

„Finansijski efekti sporazuma su prisutni, ali je i dalje upitno u kojoj mjeri je njihovo zaključivanje doprinijelo ostvarenju boljih rezultata u finansijskim istragama čiji dometi su u slučajevima tzv. visoke korupcije ostali izuzetno skromni, u odnosu na pretpostavljene (ali ne i dokazane) prihode ostvarene kriminalnom djelatnošću“, navela je Nenezić.

Time se, kako je dodala, ne doprinosi razvoju sudske prakse vezane za ta djela, „na kojoj instistira i Evropska komisija, a budući da ne dolazi do faze suđenja“.

Nenezić smatra da bi trebalo, u predmetima organizovanog kriminala, paralelno sa istragama i u korelaciji sa zaključivanjem potencijalnog sporazuma o priznanju krivice, podnositi predlog za privremeno oduzimanje imovine, odnosno vođenje finansijske istrage o porijeklu imovine i novca.

„Pokazalo da u predmetima u kojima je zaključen sporazum o priznanju krivice, finansijske istrage nisu dale rezultate, a treba voditi računa da se zahtjev za trajno oduzimanje imovine može podnijeti, sada sa izmjenama iz prošle godine, u roku od dvije godine nakon pravosnažnosti presude kojom je okrivljeni osuđen“, kazala je Nenezić.

Šef Delegacije Evropske unije u Crnoj Gori, Aivo Orav, ocijenio je da primjena sporazuma o priznanju krivice u pravnom sistemu ima potencijal da pomogne pravosuđu i državnim organima, navodeći da korišćenje sporazuma između okrivljenih i tužilaca, uz strogu pravosudnu kontrolu, može ojačati kredibilnost i efikasnost krivično-pravosudnog sistema.

„Međutim, neophodno je preduzeti konkretne mjere da bi se ograničilo korišćenje ovih sporazuma na izuzetne slučajeve kako bi se povećala transparentnost i pouzdanost odgovora pravosuđa na organizovani kriminal i korupciju kroz konzistentniju politiku sanckionisanja“, istakao je Orav.

On je ukazao da je godišnji izvještaj Evropske komisije za 2019. godinu istakao da je korišćenje sporazuma o priznaju krivice, uz privremeno oduzimanje imovine, dovelo do rješenja većeg broja predmeta ili nije dovelo do povećanog broja konfiskacija.

„To ističe potrebu da se smanji diskrepanca između kazne i krivičnog djela“, dodao je Orav.

Generalna direktorka Direktorata za pravosuđe u Ministarstvu pravde, Marijana Laković-Drašković, kazala je da je u veoma malom broju slučajeva sud odbio zaključivanje sporazuma o priznanju krivice, navodeći da je prema podacima tog resora, za prvih šest godina to uradio samo u dva slučaja.

„U prethodnom periodu, samo u predmetima u kojima je došlo do zaključenja sporazuma o priznanju krivice vrijednost oduzete imovinske koristi stečene krivičnim djelom je preko 32,5 miliona eura. Upoređujući ove podatke, sa podacima iz perioda kada nije primjenljivan ovaj institut, oni pokazuju da je postignut značajan napredak kada je oduzimanje imovine u pitanju“, rekla je Laković-Drašković.

Koordinator pravnih poslova u Centru za monitoring i istraživanje (CeMI) Ivan Vukčević kazao je da je Pravni tim Cemija od 2016. do 2019. godine pratio 624 predmeta u crnogorskim osnovnim sudovima.

„Od tog broja, pratili smo 134 sporazuma o priznanju krivice, pri čemu je u 133 predmeta bio zaključen sporazum o priznanju krivice, a u jednom predmetu je sporzum odbijen. Od ukupnog broja posmatranih sporazuma o priznanju krivice, pet ih je zaključeno u 2016. godini, deset u 2017. godini, 25 u 2018. godini i 94 u prošloj godini“, naveo je Vukčević.

On je kazao da je jedan od ključnih nalaza koji se odnosi na posmatrane sporazume da je zaključenje sporazuma o priznanju krivice iniciralo Tužilaštvo u 30 predmeta, dok je okrivljeni ili njegov branilac to uradio u 104 predmeta.

„Sporazumi su najčešće zaključivani u odnosu na krivična djela neovlašćena proizvodnja i stavljanje i promet opojnih droga, nedozvoljeno držanje oružja i eksplozivnih materija, nedozvoljena trgovina, falsifikovanje isprave, nasilničko ponašanje, teška djela protiv bezbjednosti javnog saobraćaja“, istakao je Vukčević.

On je kazao da je sporazumom o priznanju krivice izrečeno 69 kazni zatvora, 17 novčanih kazni u iznosu od 94.146 eura, dok je kazna rada u javnom interesu izrečena u 11 slučajeva.

„Potrebno je raditi na proaktivnijem pristupu predstavnika državnog tužilaštva u pogledu predlaganja sporazuma o priznaju krivice, u svim situacijama kada su za to ispunjeni zakonski uslovi i kad se procijeni da bi se tako najefikasnije okončao krivični postupak. Sa druge strane, tužilaštvo treba da sa oprezom odlučuje o inicijativi okrivljenog uvijek imajući u vidu da treba da bude svrha sankcije, da budu zadovoljeni interesi pravičnosti i da se ne nanese šteta onome ko je oštećeni u konkretnom postupku. Na taj način će se doprinijeti izgradnji nacionalne prakse u pongledu primjene ovog instituta“, rekao je Vukčević.

Sudija Vrhovnog suda Crne Gore, Svetlana Vujanović smatra da sud ima krucijalnu ulogu kod sporazuma o priznanju krivice.

„Sud je taj koji treba da procijeni da li je sporazum o priznanju krivice ispunio sve kriterijume koje po zakonu treba da ispuni i da tome poslu pristupi veoma odgovorno“, rekla je Vujanović.

Ona je ocijenila da je pozicija oštećenog u postupku potpuno marginalizovana.

„Oštećeni se ničeg nije odrekao, a sve mu je oduzeto. Kakva mu je pozicija u sporazumu o priznanju krivice – njega nema. Žalba oštećenog u postupku je potpuno amputirana“, istakla je Vujanović.

Ona smatra da je potrebno izmijeniti zakon u dijelu da krivična djela protiv života i tijela, polne slobode i nasilja u porodici ne mogu bez saglasnosti oštećenog da rezultiraju sporazumom o priznanju krivice.

Vujanović je istakla dva slučaja iz CeMI-jevog izvještaja koji se odnose na priznanje sporazuma u slučajevima krivičnih djela polne slobode i nasilje u porodici, navodeći da je neprihvatljivo da se sporazum primjenjuje u takvim slučajevima.

Govoreći o pravu na obrazloženu odluku, Vujanović smatra da na to ima pravo oštećeni i javnost.

„Samo dobrim obrazloženjem se vraća povjerenje građana u sud. To se mora raditi zbog građana“, istakla je Vujanović, navodeći da treba izmijeniti Zakon da se rješenje po službenoj dužnosti ispituje od instacionog suda.

Glavni specijalni tužilac Milivoje Katnić ocijenio je da je sporazum o priznaju krivice postigao svoj cilj i da su njegovi rezultati znatno bolji „od redovnog i kontradiktornog postupka u uporednim slučajevima, nego inače da ih nije bilo“.

On je kazao da je u Specijalnom državnom tužilaštvu (SDT) od 1. januara do 1. decembra 2019. godine podignuta 21 optužnica potiv 137 osoba.

„Sporazumi o priznanju krivice zaključeni su u 13 predmeta. Od 13 predmeta, četiri su u potpunosti rješeni sporazumima,a devet predmeta su djelimično riješeni – postupak pred sudom je u toku za 37 osoba, a jednu osobu čeka se odluka suda“, rekao je Katnić.

On je kazao da je u SDT-u od 2017. do 2019. godine podignuto 70 optužnica protiv 361 osobe.

„Sporazumi o priznanuju krivice zaklkučeni su u 29 predmeta sa 120 osoba. Od 29 predmeta, devet predmeta su u potpunosti riješeni sporazumima, a 20 predmeta su djelimično riješeni – postupak pred sudom je u toku za 71 osobu, a za jednu osobu čeka se odluka suda“, istakao je Katnić.

Predsjednik Advokatske komore, Zdravko Begović ocijenio je da je institut o priznanju krivice cjelishodan i da je opravdao svoje postojanje.

„Moguće da je kaznena politika, po mišljenju laičke javnosti, previše blaga. Međutim, nije baš tako. Upotrebom i primjenom ovog instituta, stvari su se drastično promjenile“, rekao je Begović.

On je kazao da je zaključio dosta sporazuma, a da u svim predmetima koji se tiču koruptivnih krivičnih djela, gdje je pribavljena protivpravna imovinska korist, nijedan sporazum o priznanju krivice se ne može zaključiti a da tužilac prvo ne insistira na tome da mora da se nadoknadi šteta koja je pribavljena protivpravnom imovinskom koristi.

„Ta šteta mora da se uplati na račun Budžeta prije nego što se potpiše sam sporazum“, dodao je Begović.

Konferencija je organizovana u okviru projekta „Reforma pravosuđa: Unaprjeđivanje kapaciteta organizacija civilnog društva u doprinosu očuvanju integriteta pravosuđa” kojeg sprovodi CeMI, u saradnji sa Centrom za demokratiju i ljudska prava (CEDEM) i Mrežom za afirmaciju evropskih integracionih procesa (MAEIP), a finansiran je od Evropske unije i kofinansiran od strane Ministarstva javne uprave Crne Gore.